Retour

aux racines

12.02.2017.

8 osam



Ako volis jedan grad moras mu voljeti sve krovove. I balkone. I ne smeta ti ni vrucina gradskog prevoza ni losa jutarnja kafa ni red do vrata u lokalnom granapu. Sve su ti zene posebno lijepe u tom gradu i one najruznije, da. Volis mu, sve mu volis, bez da ti se ista od toga isplati ili na neki nacin ili vrati. Tek tako je sve, kad zaista volis jedan grad. Drukcije je voljeti tebe, ili njega, ili nju, ili koliko vas vec ima, puno je drukcije voljeti jedan grad, jer znas, kad jednom svih tih u recenici prije ne bude, taj grad ce ih pod svoju zemlju metnuti, kao sto je i prije mnoge koji ga vole, metnuo. Tako da ces mu se uvijek vracati. To je jednostavno tako. Kad volis jedan grad, i svoju smrt moras za njega prizivati, kako strasan izbor za sve nas, automatski stavljati jedan grad ispred svog zivota, mislim na ove koji vole neki grad. Moras mu povladjivati iako te to vise podsjeca na dobro djelo a ne na nesto sto moras. I onda odes. Mislis sve se promjenilo, sada imas samo koji grad vise da volis, pa se vratis i pogledas da je dobar komad tebe i svakog ko ga voli vjecno tu zapeo, i nigdje ne ide. Ako volis jedan grad.


Stariji postovi