Retour

aux racines

26.12.2016.

-

Kakve smo nekad stijene bili. Ili da li smo uopste bili? Sve sam nekako vise u melanholiji i samoci prepoznatljiv sebi dok se pod vasim svjetlima gusim i saplicem se o svaku vasu rijec. Ako sam ja tebe zavolio kad sam imao 30, ti tog trenuka imala 20,
5 godina kasnije, dok smo se ljubili 33x u toku jednog dana, ja sam se zaljubio, koliko je zapravo falilo poljubaca pa da se i ti zaljubis? Nevjerovatna je cinjenica da dok svijet oko mene eksplodira, ja na svaki nacin iako sam protiv nasilja, uporno se smijesim i sretan sam, ljubav moze biti prepreka znaci, kako ratovima tako nevinim zrtvama, kako realnosti tako individualnosti, kakvi smo to mi ljudi? Necu se time zamarati sad kad vec kasno je, bolje da preskocim dnevnik i aktuelnosti ionako se povraca svima. Moram samo reci da bi me iznenadilo kad bi ljudi na ovo sve drukcije reagovali nego samo kukavicki prividno povracali. To bi znacilo da ima nade. Da, na ovoj planeti. Zvuci nevjerovatno, zar ne? Sjecam se ovih nekih levata sto su u ratu aminali samo da stane ovo zlo i da djeca mirno zaspu, a sad ih briga bas. E kad njih je briga bas, nekom se ta ubleha mora naplatiti, nije niko lud. Ono sto ne razumijem od pocetka je, sto li nevin vazda prvi strada? Kad ce jednom prvo po ovim, krivima, kako li vec nazvati ih. Udruzujemo se da bi se sto gore rastali, prolijemo krv a najgore sto se zapravo nikad i ne rastanemo koliko god se puta ubili. Ali nista od toga me ne zanima, samo njena kosa dok mi smeta ocima da gledam, dok me golica po celu i obrazima, i dok je uzimam njezno i pravim si brkove da je nasmijem i ljubim je dugo, potom. Na sve tada zaboravim. Jedino znam za usne jos jedne, osim svojih. I to je zapravo sto je na ovom svijetu jos valjano ostalo. Ostalo mozes zaboraviti.
Kakve smo nekad stijene bili. Ili jesmo li ikad zaista i bili?

 


Stariji postovi